Homoblogija

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvijećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao prstenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada
I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru


J.B. Štulić - 1983

Imadoh 16 tak.
Pogleda usmjerenog u budućnost.
Fazani i dalje lete, pogled je sve mutniji, a ruke se još brže peru.
No Branimir je i onako sve rekao.

Ali Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između sužnjeva i pećinskog zida postoji put koji vodi gore...

- Gledaj, dakle, što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo.
Kad bi koji bio odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore prema svijetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svijetla ne bi mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda sve što bi mimo prolazilo pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je ?

Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio nego ono što mu se sada pokazuje ?

- Dakako.

- Što ne, i ako bi ga se sililo da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči, bježao bi i okretao se prema onome što može gledati i mislio bi da je to zaista jasnije od onog što bi mu se pokazivalo ?

- Da tako.

- A ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio, prije nego bi ga izvukao do sunčanog svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i ljutio, što ga se vuče, i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi mogao vidjeti ništa od onog čemu sada velimo da je istinito ?

- Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.

- Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore.
I najprije bi najlakše opažao sjene, zatim, u vodi slike ljudske i ostale, poslije pak same predmete.

- Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano svjetlo.

Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.


Platon opisuje stanje neznanja u čovjeku, uspoređujući „svijet što se preko vida ukazuje“ sa „stanom u tamnici“.

„Svijet što se preko vida ukazuje“ je pojavni svijet, svijet oblika i objekata, manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljiv život svih vidljivih pojava.

Svijet kojeg čovjek neposredno vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti koju fizičke oči ne mogu vidjeti.

One primaju svijetlo vatre koja gori „odozgo i izdaleka“ u pećini, svjetlo fizičkog Sunca, čineći tako ono čemu ih je priroda namjenila.

Ono što za Platona predstavlja neznanje ili „stan u tamnici“ odnos je čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose osjetila.

Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni su koji primaju jedino ono što im „prenosi“ oko – simbol fizičkih osjetila, površinskog promatranja stvari.

Njihova je stvarnost tada ograničena, a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem : „ono što vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem“...

Čovjek ne ostaje nepokretni zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.




haron

"Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo".

U najdragocjenije poruke koje nam je ostavila stara Grčka svakako spadaju i Platonova djela.
Ovaj veliki filozof,predmet vječne rasprave među različitim strujama mišljenja, u svakom vremenu ostaje aktualan jer govori o onom što nadilazi ograničenja određenih povijesnih trenutaka : o sadržaju ljudskog života, o onome što se čovjeku događa iznutra, a nužno daje smjer i karakteristike životu koga živi izvana.

U VII knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini :

- Iza toga,dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome je li ili nije obrazovana sa sljedećim stanjem.
Predoći, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji, koja ima dug ulaz, otvoren prema svijetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i izdaleka njima zaleđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde.preko koje pokazuju svoje sljeparije.

- Predočujem si.

- Predoči si, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno da jedni nositelji govore,a drugi da šute.

- Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.
- Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od drugoga što
drugo vidjeli osim sjena što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima ?

- Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično ?
- A što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili ?

Zar ne bi isto ?

- Dašto.
- Ako bi se, dakle, mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene koje bi vidjeli ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete ?

- Bez sumnje.

- Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš, da bi oni držali da netko drugi govori, a ne sjena koja bi mimo prolazila ?

- Zeusa mi, ne mislim.

- Sasvim bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene predmeta?

- Veoma nužno.

Domovina je malena zemlja ne tako malenih ljudi i vrlo neobičnog oblika.
Njezini stanovništvo sačinjavaju četiri naroda :
Domorodci, Domoljubi, Rodoljubi i Naivci.

Domorodci su najbrojnija ali ne i najutjecajnija skupina stanovnika. Obitavaju u svim djelovima Domovine no radije žive na selu i u manjim gradovima. Nerijetko zalaze i u velike gradove.
Ovaj poprilično tradicionalan narod u svojoj novijoj povijesti pa i danas nailazi na brojne životne poteškoće uzrokovane vladavinom Domoljuba.

Domoljubi su drugi po brojnosti no prvi po političkom i ekonomskom utjecaju zahvaljujući pomoći velikih i moćnih kraljevstava i carstava čije su vrijednosti i način življenja objeručke prihvatili.

Rodoljubi još od pradavnih vremena sa zanosom u srcu i žarom u očima sanjare o danu kada će imati svoju domovinu. Zemlju kulturnog, vedrog, vrijednog i raspjevanog stanovništva koje uživa plodove poštenoga rada.
Danas su malobrojni, okupljaju se na skrovitim mjestima i slušaju nerazumljivu glazbu, pa ipak uhu ugodnu.

Naivaca ima svakakvih. Žive kako znaju no unatoč tome vrlo su utjecajni u društvu.
Osobit utjecaj imaju pisci – Naivci koji zamišljaju da imaju veliku moć zapažanja.
Jedan je Rodoljub iz povijesnih vremena, sluteći, napisao -

Tko je zadržao djetinju dušu svoju, tko se umije sjećati ?
Tko je danas naivan, kad to više ni djeca nisu ?

A.G. Matoš

Gotovo svaki deseti pripadnik svih četiriju naroda, član je sekte Domovinoljubaca koja njeguje kult prekomjernog ispijanja čarobnih napitaka, nakon čega govore raznim nerazumljivim jezicima.
Često čitave obitelji postaju štovatelji ovoga kulta, iako nisu aktivni sudionici u obredima.
Takva je moć prastarih običaja.

Svakako treba još spomenuti domovinske Vitezove, strašne ratnike u čiju tajnu hrabrosti nitko nije proniknuo.
Braneći se od deset puta brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja, u Velikoobrambenom ratu polagali su svoje živote ne pomišljajući na uzmak.
Tijekom kasnijih ratnih pohoda ovi neustrašivi borci nisu imali prilike za nova junaštva.

Domovina je stvorena u Velikoobrambenom ratu no i prije je postojala u svakojakim maštovitim oblicima.
Primjerice, pedeset godina zvala se Socijalistička Republika a njezini stanovnici Jugoslaveni.
Povijest spominje i Banovinu te Nezavisnu državu koja je bila sve osim toga i njezine stanovnike koji se zvahu Ustaše.
U prapovijesna vremena Domovina se znala uobličiti kao kneževina i kraljevina.





Napomena :

Pisac naivac je toliko naivan da vjeruje kako je uistinu pisac – kaže definicija.

Nausikaja svrbe me ...ja.
Al' je lijep ovaj svijet, ovdje blog, ondje chat.
A i mnoge forume udomio je net.
Buljim u zaslon dok mozgovne vijuge šeču svoje pse svezane za stabljike tratinčica (zamislite a nisam pušio).
Beztjelesna stvarnost i Jean Michel Jarre udomljuju šetače ovo nedjeljno prijepodne uoči državnog ispraznika.
Nedjeljom se i On odmarao. Arhaični simbol ljudskog straha od nepoznatog.
Ispred monitora, kućnih oltara milijuna vjernika, obredna svečanost tipkanja spušta sveti Duh Zajedništva.
Svaki otuđeni pojedinac nepokolebljive vjere postaje dio grupe, zajednice, trenutno zokupljene podjednakim sklonostima.
Vidjeti i biti viđen zamjenilo je; Čitati i bit učitan.

Nakon kontemplativnog ispucavanja u suprotni šesnaesterac vraćam se opisu svakodnevnih zgoda iz fizičke stvarnosti.
Pa ustvari nema ništa zanimljivo.
Sjedim, pijem kavu, tipkam nabacujući se pridjevima i epitetima i povremeno zagrebem po predjelu spomenutom u prvoj rečenici (onako za gušt).
To je to.








Nausikaja

Osobno mi je teško pisat o hrani i piću obzirom da smatram da se to može samo doživjeti i da nikakve riječi ne mogu dočarati kvalitetu nekog jela ili vina.
Ipak, kako sam prvih nekoliko dana svibnja proveo na Slow Fishu u Genovi, pokušat ću vam opisati što se ustvari događalo na tom sajmu u organizaciji Slow Fooda.
Inače, Slow Food je organizacija koja je nastala kao protuteža fast foodu i općenito današnjem širenju brze i loše prehrane, no to vam sve piše na samom početku moga bloganja.
Nastala je 1989. godine kao neprofitna organizacija koja radi na očuvanju tradicionalne prehrane iz različitih područja svijeta te promicanju zdrave i ukusne hrane, a po potrebi i na zaštiti ne samo izvornih sirovina već i proizvoda i jela.

Danas ova organizacija broji više od 80000 članova i sve se više širi po cijelom svijetu pa tako i kod nas.
Obzirom na njezine zadatke iz ove organizacije se razvio i Slow Fish koji je rađen s ciljem da potakne ljude na razmišljanje o vodenim područjima, organizmima koji žive u njima, ribarenju u smislu održivog gospodarenja te različitim načinima prerade lovljenih organizama, a na kraju, u skladu sa svojim imenom, i u uživanju u istima.

Ovogodišnji Slow Fish je održan u centru Ligurije, u prostorima Fiera Genova, gdje se sajam održavao u nekoliko paviljona.
Donji dio je bio zamišljen kao riblja tržnica, gdje su mnogi ribari došli izložiti svoje proizvode.

Iskreno rečeno, iako je bilo za očekivati da sajamske cijene budu niže od uobičajenih, uspoređujući te cijene sa onima iz gradskog Mercata, nisam našao neke razlike.
Recimo i to da kad bi takve cijene postojale kod nas to bi zasigurno veoma obradovalo naše ribare, a suprotni efekt izazvalo kod kupaca.
Primjerice, cijena velikih škampa je iznosila i 520 kn/kg, a slična je bila i cijena jastoga.

U istom području mogli ste naići i na veliki broj prerađivača ribe i drugih organizama, kako iz Italije tako i iz drugih dijelova svijeta.
Tako ste mogli probati soljene, sušene, dimljene i marinirane ribe, paštete i cijelu paletu drugih proizvoda od kojih bi naša industrija prerade ribe zasigurno imala šta naučiti, naročito zbog poznate kvalitete naše osnovne sirovine.

Kako se zna što ide uz ribu, na tržnici ste mogli probati i kupiti reprezentativna ekstra djevičanska ulja mnogobrojnih prerađivača.
U istom prostoru je bila i održavana aukcija ribe na kojoj ste se mogli nadmetati sa ostalim posjetiteljima.
Tako ste mogli vidjeti kako se pola kile običnih trlja blatarica prodaju za skoro 100 kn (!?).

Da ne nabrajam što je sve bilo prezentirano u ostalim paviljonima, a bilo je doslovno svega, recimo da je zasigurno najposjećeniji dio bio paviljon sa enotekom i bistroom, o čemu nešto kasnije.


haron

Skinuh se sa aparata sjedoh u samovoz i put pod kotače.
Glazba svira, izmjenjuju se pitoreskni, dragi krajolici, dok vručine obečavaju dugo toplo ljeto.
Stopljen sa kilometrima bezuvjetne slobode što podatno klize, spajam prošla i buduća vremena.
Nakratko me prene Bubašpara, no dolaskom Judite i vezivanjem cime nastavljam uživati blagodati melankoličnog sanjarenja.
Domahujem prijatelju pristiglom sa pučine i napuštamo Kvarner pozdravljajuči se bez riječi.
Put pred nama i zajednički cilj stapaju se u memljivoj tišini neobičnog prijateljstva.
Jadranske lignje u Karlobagu, opojni mirisi Dalmacije i zatim pogled na Kaštelanski zaljev govore mi da želim to ponoviti bezbroj puta.
Nakon tri dana vrludanja Zagorom, prožvakanih nekoliko kilograma pršuta i ispišanih demižona vina, sabiremo dojmove i sustižemo juditin vozni red.
Odmahujemo si i krećem neplaniranim smjerom put največeg našeg otoka.
Nazirem vizure djetinjstva pod suvremenom otočkom infrastrukturom i komercijalnim ozračjem instant zarade.
Srećom, ljubav je slijepa pa zaboravljam na blagodati napretka i prepuštam se zavodljivom šarmu bodulije.
Napokon, zaveden i protkan dirljivim uspomenama, donosim odluku :
Vraćam se ovamo živjeti !
Rođen u mravinjaku velegrada, oduvijek sam dolazio živjeti ovdje a tamo se vračao preživljavati.
Sada ću to konačno promijeniti.

Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 15
Prosjek komentara po postu: 1.4
Najviše komentara po postu: 5
Broj postova bez komentara: 5

Jedan potpuno bezvezni post.

Mozak reagira na objekte i kad osoba nije svjesna da ih je vidjela, no nije dokazano da prikrivene slike tjeraju ljude na kupnju.

(Ipak, to što ne vidite fotke i oglase na ovom blogu ne znači da ih nema).

Prvi su put znanstvenici pronašli fiziološki dokaz da nevidljive slike koje se često koriste u reklamama privlače pozornost mozga na nesvjesnoj razini.

Engleski su znanstvenici ispitali imaju li slike kojih nismo svjesni, a koje ipak dolaze do retine (mrežnice oka), bilo kakav utjecaj na moždanu aktivnost.

Dobili su nepobitne dokaze koji pokazuju da mozak zaista reagira na objekte čak i kad osoba nije bila svjesna da ih je vidjela.

Takvi rezultati istraživanja ukazuju na mogućnost utjecaja subliminalnog reklamiranja (s prikrivenim slikama) na ljudski mozak, ali i ponašanje.

Ipak, još se ne može stopostotno tvrditi da će kontakt s takvim reklamama natjerati osobu da zaista ode do trgovine i kupi reklamirani proizvod.

- Osobno vjerujem kako takav oblik reklamiranja može utjecati na naše odluke, no to je zasad ipak samo nagađanje - izjavio je dr. Bahador Bahrami, jedan od voditelja istraživanja.

Pa eto, ako vas progoni želja da se vraćate na moj blog, možda ste žrtva najgnusnije medijske manipulacije marketinških Nibelunga.


U svetu postoji jedno carstvo

U njemu caruje Drugarstvo

U njemu je sve lepo

U njemu je sve nežno

U njemu se sve raduje


Tamo su kuće od čokolade

Prozori su od marmelade

Tamo svatko radi ono šta hoče

Tamo raste svako voće

U svetu postoji jedno carstvo

U njemu caruje Drugarstvo

Naslovna tema soundtracka, emisije za decu " Kocka, kocka, kockica" - TV Beograd , cca. 1970.